Vjerovati sebi, savjesti ili predrasudama?! Mislim da je došlo takvo vrijeme da u nekim situcijama ne vjerujemo ni sami sebi, da se propitamo: da li je to stvarno tako?
A šta ako vjeruješ da je svijet savršen, da su svi oko tebe nedužni, i da ti nitko ne želi zlo, i svi govore istinu? I bez obzira ako te život opekao... I bez obzira ako te život toliko puta zaustavio i poručio: Dosta, nemoj to raditi sebi ni drugima. Shvati, ljudi griješe, namjerno ili ne namjerno, s ciljem ili bez cilja da te povrijede....ili jednostavno zaštite.
Jer, priznajmo potrebno je ponekad čuti surovu istinu kako bi shvatio da je život okrutan. I tada misliš kako su svi u krivu, kako to nije istina i da.... kako će se sve riješiti i na kraju će svi biti sretni jer HAPPY END je ono što jedostavno mora postojati u svačijem životu!
Prije ili kasnije... Vjerovati sebi – prvo moramo početi vjerovati drugima. Jer šta će nam život ako ne vjerujemo u sutra, u ljubav, u sreću, u pogled i nadasve u običan iskren osmjeh.
Vjerovati sebi prije svega je bit sreće, bit svega onog što ti treba da budeš sretan. Jer bezmisleno je ne vjerovati u ono šta vidimo u ogledalu, debelo, mršavo, sa borama, bez bora,smeđe ili sijedo...umorno ili sretno! Iskreno sretno!
Da, čovjek je najveća životinja koja sve podnosi, uzdignute glave, leđima ili jednostavno potiskujući u sebe. Jer samo vjerovanjem u sebe postižemo zacrtane ciljeve, gradimo i adaptiramo vlastiti život, vlastite snove i vlastite životne putove. Vjerovanjem u sebe – živimo!
