Zaglavljena ladica prošlosti i uspomena

Možemo li uopće znati kada je vrijeme za promjenu?


Objavljeno: 27.03.2013.

Foto: Martina Herak
Pogledano: 1735 puta

Taman kada sam pomislila kako je vrijeme za staviti debelu jaknu i buce u zaborav, kraj ožujka dočekan je snijegom. Čudno, jer još prije tjedan dana sjedili smo ispred Pif-a, sretni što konačno dolazi proljeće. Čini se kako nas je i Majka Priroda iznevjerila. Ovako, Božićne pjesmice još uvijek savršeno pašu uz "idilu" koja se stvara pod mojim prozorom. Da me to čini sretnom – ne bih rekla.

Očito nam je i vrijeme dokazalo kako se upornost – isplati, jer mi, i u ovom slučaju, možemo samo kukati i proklinjati bijele pahulje koje već mjesecima stvaraju kolaps u prometu i konačno, ne znaju odustati.

Prisjetilo me to na ljudske osobine, na istarsku frazu "krepat' ma ne molat". I ima nekoliko osoba koje bih doista mogla usporediti s ovim snijegom – jednostavno, nešto što na početku "nečega" stvara harmoniju i ugodu, nakon nekog vremena itekako nas može početi živcirati, provocirati, izbezumiti.

Nije li konačno vrijeme za nešto novo, lijepo, veselo i šareno?

Pa opet, bez obzira na ovaj snijeg ja se osjećam odlično. Od vijesti da je moja M. konačno dobila posao, pakiranja za "home sweet home" pa do unutarnje sodisfakcije i mira. Jednostavno – ako nešto želimo promijeniti, zašto čekamo? Ako ne možemo – nije li se bolje pomiriti s time? Na posljetku, taj snijeg neće zasigurno zauvijek padati.

Možda me ništa i ne živcira kao riječ – "zauvijek". Čini mi se kako je ova riječ izmišljena u bajkama s namjerom da jednog dana isprovocira sve nas obične smrtnike. Možda i nije. Pa opet, kada se samo sjetim svojih ladica u kojima čuvam raznorazne stvarčice koje sam počela skupljati želeći da budu sa mnom – zauvijek, pitam se hoće li mi za nekoliko godina doista toliko značiti kao onog trenutka kada sam ih stavljala u ladice.

Nedavno sam, tako, našla jedan predmet za kojeg sam i zaboravila da postoji. Prva reakcija bila je instantna bol u želucu, druga – osmijeh. Vratila sam dotični predmet ondje gdje je i bio, svjesna da ću ga za neko vrijeme vjerojatno opet naći, sada pak svjesnija da postoji i da sam očito još uvijek vezana za priču koja se iza njega krije.

Kao što svako jutro imamo mogućnost biti sretni ili biti nesretni, ja sam u tom trenutku imala mogućnost odbacivanja ili – ponovnog buksanja kutije koja će me jednog dana (možda) samo prisjetiti jednog lijepog i sretnog trenutka. Moj izbor. Za mene je u tom trenutku odbacivanje dotične kutije značilo opraštanje. Sumnjam kako doista za svaki predmet koji se nalazi u mojim "ladicama uspomena" znam odakle je i s kojom sam ga namjerom uopće odlučila sačuvati.

S vremenom je, očito i s razlogom, bolje zaboraviti.

To se nikako ne može dogoditi s čašom na kojoj je logo sajma vina. Iako se čaša razbila u mom "elegantnom buksanju suđa u mašinu", ja tu čašu još uvijek čuvam iako više nema apsolutno nikakvu funkciju. Kao što gotovo ni jedan predmet iz "ladice prošlosti" nema nikakvu funkciju. Pa opet, zašto imao potrebu čuvanja nečeg materijalnog s ciljem prisjećanja na određene trenutke s osobama koje jesu ili nisu još uvijek pokraj nas?

Kog će mi vraga CD koji više ne svira, razbijena čaša ili omot čokoladice? I na to mogu još dodati riječi svoje mame: "Daj si konačno baci ono smeće iz ladica. Kog vraga to čuvaš?"

Ponekad se pitam istu stvar, ali ruku na srce, nije li ponekad teško riješiti se uspomena misleći da se, ako nemamo materijalni dokaz, trenutak briše i da ga se nećemo više nikada sjetiti? Možda je to i dobar test. Ako je vrijedno sjećanja, trenutak ostaje u nama. I rekla bih sada – zauvijek, da se te riječi ne bojim ili da mi ne stvara određenu količinu patetike.

Prošli sam tjedan odradila nekoliko intervjua i ponovno shvatila kako je glazbeno novinarstvo jedan od ljepših poslova. Iskreno, čekajući na Ripperovu izjavu osjetila sam malu dozu adrenalina, sličnu onoj kod stvaranja odjevnog predmeta, šivanja, crtanja, bavljenja nekim od hobbya. U oba slučaja – ne zna se konačan rezultat.

I to donosi posebnu dozu neizvjesnosti.

Novinar ne zna nikada kakvu će izjavu dobiti, ona jasno, ovisi o raspoloženju sugovrnika. Naše umjetničko djelo stvaramo mi, a to opet ovisi o našem raspoloženju i kreativnosti. U oba slučaja, rezultat saznajemo s vremenom. I vjerojatno bih se bila prije 15-tak godina nasmijala da mi je netko rekao da ću jednog dana pred sobom imati "svoju rock zvijezdu" i da ću ga, nesvjesno i skroz automatski, pri ustajanju sa stolca i na odlasku potapšati po koljenu. Ne znam zašto sam to uopće napravila. Očito iz neke dragosti.

No, da se vratim na trenutak na neizvjesnost koja nam dovoljno puta može staviti grč u želudac. Prvo što mi pada na pamet vjerojatno je rečenica: "Kada dođem razgovarat ćemo."

Posljednji put kada sam čula tu rečenicu tresla sam se desetak minuta. Srećom, bila je to samo dobro organizirana spačka mog dragog bivšeg dečka kojem nisam nikada ništa zamjerila pa ni pet godina života koje mi je tada oduzeo tom rečenicom. Cilj je u tom slučaju dobro opravdao sredstvo. No, nekada nas neizvjesnost može itekako otrijezniti, može nas, na posljetku upoznati sa samim sobom.

Neizvjesnot može parirati strahu, možda ne uvijek ali često, da. Kao na razgovoru za posao, kao čekanje crtice na testu trudnoće, kao čekanje jutra kada te roditelji "uhvate" na dolasku iz diska i ljutitim tonom kažu: "Razgovarati ćemo ujutro."

Ne bojimo se neizvjesnosti, bojimo se istine, one na koju moramo čekati. Rečenica "skrati mi muke" zasigurno bi bila adekvatna u svakoj neizvjesnoj situaciji, pa opet, nekako je lakše i kroz to proći ako smo dovoljno svjesni svoje moći ili pak – nemoći.

Zasigurno je tisuću situacija u kojima sam samoj sebi htjela opaliti šamar zbog "glupog i nepotrebnog sekiranja radi kojekakvih neizvjesnih situacija", jer tisuću je puta to značilo samo jedno – nepotreban strah zbog nečega što uopće ne mora biti loše.

Zapravo, kada sam već kod ove misli, nekako posebno volim rečenicu koju želim podijeliti s vama: "Sve će biti ok na kraju, ako nije ok, nije kraj." I možda bih vam mogla do sutra pisati kako i krajevi bude strah, ponekad želju za novim počecima, ponekad tugu, a najčešće sjetu. Mogla bih, ali neću. Radije ću staviti buce na noge, jaknu i prošetati po snijegu koji me, ne biste vjerovali, na tren i prestao živcirati.

Možda zato jer se moji sugrađani iz Istre bune na kišu, a kako je opće poznato da "u životu uvijek može biti gore", snijeg je još uvijek puno pozitivnija padalina. Ako ne moram nigdje autom ili javnim prijevozom.

Do slijedećeg čitanja, šaljem vam poljubac ☺

Komentari
Savršeni gel nokti bez
Isprobala sam - Catrice Ultra Stay & Gel Shine...
 
Tražite promjenu? Isprobajte ovaj
Prije 1714 dana Katerina Beauty Blog poslužit će vam kao inspiracija za pregršt novih make-up...
Ideal ljepote u visokom
Prije 1804 dana Drugi dio beauty reporta sa Smart Fashion Weeka...
Ove jeseni spajamo nespojivo!
Druga večer KFWZ-a...
 
Moda u srcu Zagreba!
Prije 1625 dana Prva večer KFWZ-a...
Brazil pod nogama!
Prije 1639 dana Brazilski brand predstavio novu kolekciju...
Agjamal by Martina Kuntić
Glamurozne haljine za ženu punu samopuzdanja i ženstvenosti...
 
Naperlajte se!
Prije 1737 dana Nakit mlade kreativke Ive Horvat...
Odličan saveznik u borbi
Prije 1909 dana Predstavljena je druga kolekcija Acro rokovnika ...
Upravo je razina energije ono što nas čini više ili manje podložnima različitim ...
05.11.2012. | 15:50 | by Bioterapije
Milijuni žena diljem svijeta pate od predmenstrualnog sindroma. Bolovi, glavobolje, grčevi, umo...
05.11.2012. | 15:46 | by Bioterapije
Evo ovako..dečko i ja smo jakoooooo dugo skupa. Super se slažemo i obožavamo jedno drugo,i u k...
26.02.2012. | 08:55 | by Tinica88
Ha ne znam, nemam neko mišljenje konkretno... I dosta sam stidljiva......
11.02.2012. | 02:08 | by Tammy