Zašto baš jadna Matovilka?

Kako objasniti razloge zašto nam se neke stvari događaju u životu


Objavljeno: 28.11.2012.

Foto: Martina Herak
Pogledano: 2090 puta

Sjećam se kada sam prvi put ostala bez posla. Bila sam toliko očajna da sam nakon rečenice „Žao nam je, ali morali smo nekoga otpustiti“ poželjela dvije stvari – ili propasti u zemlju ili popiti čašu gin-tonica s ledom. Jasno, odlučila sam se za drugu, možda malo bezbolniju varijantu.

Sjedila sam tako pokraj Cvjetnog sa svojom tadašnjom cimericom i nekoliko joj puta postavila isto pitanje: „Ali zašto baš ja?!“

– „Hera, nisi nitu prva, niti zadnja. Takve se stvari događaju svaki dan. Tko zna koliko je nezaposlenih ljudi oko nas?!“ „Puno, s obzirom da su u ovu uru svi na kavi.“ „I sama znaš da to ne mora značiti da nemaju posao.“

Istina. Fenomen ispijanja kava (u mom slučaju gin-tonica) u doba kada bi svaki zaposleni Hrvat trebao biti na svom radnom mjestu doista je neobjašnjiv. U koje god doba prođem centrom grada ili vozim zagrebačkim ulicama, kafići i ulice puni su kao da je praznik (i to onaj koji se za razliku od mnogih naših praznika nije mogao spojiti s vikendom). Trebalo mi je dugo da shvatim da je to, u ovoj metropoli – normalno. Zato mi je, moram priznati, nekako i bilo lakše. Ja sam u svojoj glavi tada vidjela samo stotine nezaposlenih ljudi koji se, možda tog istog trenutka, pitaju „Ali, zašto baš ja?!“

Mislim da se to isto pitala i Matovilka kojoj je zla vještica odrezala kosu kako ne bi sišla s tornja. Jesam li ja bila Matovilka koja je bila zatočena ispred svog kompjutera u svom uredu? Je li ono što je njoj bio princ spasitelj meni bio otkaz-spasitelj?

Bit ću potpuno iskrena kada vam priznam da sam svih devet mjeseci na tom poslu imala problema s imunitetom. Na kraju je došlo do toga da me majka, jednog dana nazvala i rekla „Ja ću ti doći dati otkaz ako si ga sama nećeš dati“. Samo nekoliko dana nakon toga, spakirala sam stvari sa svog radnog stola, izjavila kako ga prepuštam našoj lektorici, pozdravila urednicu i kolege i zalupila vratima. Viša je sila to učinila umjesto mene.

Ok, u tom sam trenutku pomislila kako moja majka ili gata iz graha ili samo dobro šalje energiju u svemir koja se, jasno, vrlo brzo vrati natrag u onom obliku u kojem mi to želimo.

Devet mjeseci na nekom poslu vjerojatno zvuči malo, ali kada bolje razmislim – to je cijela jedna trudnoća. I baš kao i kod rađanja, kod kraja trudnoće, kod „odsluženih“ devet mjeseci – uslijedile su suze. No za razliku od suza radosnica, moje su bile prepune razočaranja i gomile upitnika. Na pitanje „Zašto baš ja?!“ s vremenom se počeo javljati odgovor.

Ma koliko god u tom trenutku situacija izgledala jadno, neizbježno i dekadentno, dogodila se ipak s nekim razlogom. Tko zna koji je razlog zbog kojeg je Matovilka godine provela u tornju prije no što su je princ i njegovi prijatelji spasili od zle vještice? Poznajemo li Matovilke koje su godinama zarobljene na svom poslu, nesretne jer im život postaje monoton, no zapravo im s druge strane dane sigurnost?

Moram vam priznati kako sam s godinama naučila stvari sagledavati i iz neke druge perspektive. Možda bi bilo tužno da u svojih trideset godina nisam naučila ama baš ništa kada je u pitanju nekakva promjena, nešto što nam se iz prve čini tužno/bizarno/jadno/bez ikakvog izlaza.

Kažu da kada nam se jedna vrata zatvore, otvore se druga, no pitanje je jesmo li spremni i željni vidjeti ta druga vrata ili barem prozor?!

Jasno, nakon četiri mjeseca našla sam posao koji me potpuno ispunjavao. Možda bi, da sam ostala na poslu koji se počeo pretvarati u rutinu, i ja postala Matovilka koja na svom tornju nije imala vrata, ali je zato imala dovoljno dugu kosu da netko dođe k njoj.

Koji su uopće razlozi da nam se neke stvari događaju u životu, a da mi na njih ne možemo uopće utjecati?

Najteže je (u trenutku kada smo povrijeđeni) povjerovati kako se stvari događaju s nekim razlogom. Ja, recimo, vjerujem u sudbinu. Netko vjeruje u slučajnost, netko kako slučajnosti pak ne postoje. I to je individualna stvar. Lakše je, svakako, vjerovati da je tako baš moralo biti, sjesti, razmisliti i pitati se – „Ali zašto baš ja?!“ I onda pak racionalno smisliti nekakav odgovor. Možda će nam odgovor i sam doći kroz neko vrijeme kada ćemo se, vjerojatno, najmanje nadati. Jer bitno je nadati se i biti strpljiv. Jasno, to vrijedi i kada su neke druge stvari u pitanju. To vrijedi i kada je u pitanju ljubav.

Gotovo su sve moje veze bile na daljinu. Nekada sam doista bila Matovilka koja se s tom činjenicom itekako pomirila (štoviše, mislila sam da je čak i nemoguće imati vezu s nekim tko je u istome gradu). Putovala sam, tražila kompromise i kada možda nisam trebala. Ali u trenutku kada su te vezice postale „bivše“ shvatila sam da sam zahvalna na svim divnim ljudima koje sam tada upoznala i mjestima na kojima sam tada bila – sretna i zaljubljena. I tako je to moralo biti. No kada nam se dogodi prekid, kada nas netko ostavi ili teško povrijedi, teško je pronaći ta vrata koja će nas vratiti u osobu bez podočnjaka, u osobu koja je mislila kako su svi problemi bizarni i da se sve to događa samo drugima. Malo morgen.

Probudimo se i pitanje „Ali zašto baš meni?!“ padne nam na pamet prije nego što uopće otvorimo oči. Provjeravamo puls – živi smo ali mi se, tada, tako ne osjećamo. I što se onda dogodi? Nekako iz iskustva tvrdim kako nam život postane kao domino – jedna loša stvar pokreće drugu. I boom. Ja nisam psiholog i nisam kompetentna u davanju savjeta kako da u tom domino efektu ostanete na svojim nogama i pokušate biti ta posljednja kockica koja nije, ipak, odlučila pasti. I ma koliko god tvrdili kako su nam sva vrata zatvorena i kako ne vidimo prozor, nekada je dovoljno samo spustiti kosu, staviti osmijeh na lice i vjerovati da će se čarolija ipak dogoditi.

A dogodi se, uvijek se dogodi, prije ili kasnije. Da se u autosugestiji može diplomirati, mislim da bi s prve godine skočila na onu apsolventsku. Meni to doista pomaže. Nekada su razlozi vlastitog neuspjeha toliko banalni i smješni da se zbilja potrudim da ih nitko nije čuo te da su ostali samo u mojoj glavi. Ali, na kraju, ništa možda nije ni smješno ni čudno ako nas te male domino kockice, uspjeva podići s poda. Možda zvučim banalno, možda zvučim infantilno, ali vjerujte mi – ako si sami ne pomognete, nitko vam ne može pomoći. Sve je u našim glavama. Matovilka je sve pak imala u kosi.

Bez obzira o kakvom se odnosu radilo, svi jednako pate i sve su lijepe priče slične, a one ružne pak – još sličnije. Sa dvadeset sam itekako mislila kako su muškarci doista puno čvršći te da smo mi žene puuuno emotivnije. Nedavno sam razgovarala sa svojim prijateljem koji je sa svojom djevojkom prekinuo prije nekoliko mjeseci. I dalje je o njoj pričao kao da je ona jedina živuća princeza i bio je siguran da ju još dugo neće preboliti.

Rekao je jednu rečenicu koja je zvučala kao da je izašla iz mojih ustiju; „Mi nismo bili dugo zajedno, ali kada se to nešto dogodi, jednostavno znaš da je to – to. I nije bitno je li naš odnos trajao mjesec dana ili dvije godine, emocije su naše bile dovoljno jake da sam evo, Hera, uvjeren da se to možda više neće ponoviti“.

Sličnu priču ispričao mi je moj drugi prijatelj koji već godinama pati za svojim bivšim dečkom. Moje prijateljice pak, rijetko priznaju kako im je do bivših još uvijek stalo. Možda kako im ne bih sudila, možda zato jer ni one ne žele patiti za nekim tko im je slomio srce i ponos.

A ja, priznajem, ja im nekada zbilja znam dići živce sa svojim izjavama kojima im želim možda barem na trenutak vratiti samopouzdanje i vjeru u tu „čaroliju“ koju i same zaslužuju. Nekada znam biti iritantna. Priznajem.

I onda se pojavi netko tko mi na tu temu kaže kako smo sada zreliji i iskusniji i kako trebamo u odnose ulaziti oprezno jer smo u prošlim nekim odnosima naučili lekciju i bili povrijeđeni. Što bi se dogodilo kada bi svi naši budući partneri ispaštali radi naših prošlih veza? Nije li i sadašnjost škola za budućnost? Hoćemo li u svaki odnos ulaziti s pretpostavkom da će nas naš partner jednog dana povrijediti? Ako me niste čuli, upravo sam na posjednje pitanje vrisnula iz petnih žila: „NE!“

Jedno je „imati naučenu lekciju“, a drugo mazohizam. Isto tako nećemo otići na novi posao misleći o tome tko će kome dati otkaz jer možda ćemo upravo mi postati direktori i biti oni koji daju otkaze drugima.

Na kraju, vratimo se našoj Matovilki. Nakon što je zla vještica toj divnoj djevojci odrezala kosu, Matovilka je, uz malo čarolije i prinčevu ljubav, konačno vidjela svoje roditelje koji su do tada bili skamenjeni u vještičjoj špilji.

Ma koliko god i mi povrijeđeni bili, i koliko god nam se nekada učinilo da su drugi skamenili naše srce, uvijek postoji ono malo magije koja će nas vratiti među žive i još jednoj priči našeg života staviti natpis: „Happy ending“.  

Komentari
Agjamal by Martina Kuntić
Glamurozne haljine za ženu punu samopuzdanja i ženstvenosti...
 
Naperlajte se!
Prije 2431 dana Nakit mlade kreativke Ive Horvat...
Odličan saveznik u borbi
Prije 2603 dana Predstavljena je druga kolekcija Acro rokovnika ...
Ove jeseni spajamo nespojivo!
Druga večer KFWZ-a...
 
Moda u srcu Zagreba!
Prije 2320 dana Prva večer KFWZ-a...
Brazil pod nogama!
Prije 2334 dana Brazilski brand predstavio novu kolekciju...
Savršeni gel nokti bez
Isprobala sam - Catrice Ultra Stay & Gel Shine...
 
Tražite promjenu? Isprobajte ovaj
Prije 2409 dana Katerina Beauty Blog poslužit će vam kao inspiracija za pregršt novih make-up...
Ideal ljepote u visokom
Prije 2499 dana Drugi dio beauty reporta sa Smart Fashion Weeka...
Upravo je razina energije ono što nas čini više ili manje podložnima različitim ...
05.11.2012. | 15:50 | by Bioterapije
Milijuni žena diljem svijeta pate od predmenstrualnog sindroma. Bolovi, glavobolje, grčevi, umo...
05.11.2012. | 15:46 | by Bioterapije
Evo ovako..dečko i ja smo jakoooooo dugo skupa. Super se slažemo i obožavamo jedno drugo,i u k...
26.02.2012. | 08:55 | by Tinica88
Ha ne znam, nemam neko mišljenje konkretno... I dosta sam stidljiva......
11.02.2012. | 02:08 | by Tammy