Lova, lova, lova… koliko bi ih samo voljelo je imati na tone da si mogu priuštiti svaki primjerak najnovije tehnologije, odjeće i/ili automobile, a koliko je samo onih koji toliko žude za tim statusnim simbolima da će grickati dvopek cijeli mjesec kako bi otplatili jednu od 16 rata kredita. Eh, moji Hrvati, ili bolje da iskoristim onaj omraženi naziv – Balkanci.
U nedavnom razgovoru s osobom koja često putuje u Španjolsku, posebice Barcelonu, saznala sam zanimljivost o tamošnjim ljudima takozvane “visoke” klase. Naime, Španjolci koji imaju podeblju svotu u bankama (za razliku od naše “elite”), ne kreću se toliko po ekskluzivnim high class/ fancy/ wannabe seen/ got to be there mjestima, već ćete ih upravo naći u normalnim kafićima, klubovima ili restoranima gdje na prvu nećete primjetiti da imaju brdo love. A zašto je to tako? Zato što njima nije bitna markirana odjeća, skupi automobili, mobiteli ili satovi.
A kako se kod nas percipira materijalno?
“Najkritičnije” su mlade i srednje generacije. Ako se želiš uklopiti jednostavno moraš imati najnoviji iPhone. Na stranu to što još studiraš i što on košta kao cijela plaća (ili više) mame ili tate, ti ga jednostavno moraš imati. Kako bi inače prošao subotnji izlazak u centar ili ujutro na špici bez tog multifunkcionalnog aparatića, koji doduše koristiš samo za pozive, sms i fotkanje? Dobro, i da je samo kamera na njemu ono što valja isplati se žicati starce da ga kupe jer fotke s ludih izlazaka na fancy mjestima moraju se odmah baciti na Fejs. Jedino je problem ako taj birc ili klub nema wireless, a ti nemaš za bon da kupiš koji megabajtić, pošto pretplate više nema od kad je mama rekla da joj je preskupo plaćati.
Odraz našeg mentaliteta ili možda samo individualnih primjeraka taštine su i oni koji će izaći u neki IN klub u gradu s pedesetak kuna u džepu, do kojeg će doći tramvajem ili svojim već punoljetnim autom ili pak nekom novom bebom kupljenom na kredit koji će isplatiti taman pred mirovinu. Outfit je besprijekoran, markice su tu iako se kupuje isključivo na rasprodaji, al budimo iskreni – tko će uistinu skužiti da su ove Diesel traperice koje inače koštaju 1500,00kn kupljene na rasprodaji rasprodaja za 400,00kn?!!
Vratimo se na taštinu… U klubu će naručiti piće, no samo sebi jer se možda ide u još jedan klub, pa neće imati dovoljno. Satima će stajati na jednom mjestu, promatrati konkurenciju i povremeno cupkati na mjestu u ritmu najnovijih hitova. I eto izlaska koji će se na sutrašnjoj kavi prepričavati satima.
Žrtve ove epidemije postaju sve mlađe pa se pitam je li Hrvatima uistinu toliko loše ili nam političari i mediji samo mažu oči, kao dio nekog velikog plana ili mi stvarno volimo živjeti u crvenom minusu kako bismo zadovoljili neke lažne i iskrivljene društvene norme? Kako drugačije opisati klinke od kojih 15-16 godina koje nose Uggsice (a znamo koja je njihova cijena) ili klince istih godina s iPhoneima?
Znači li to da njihovi roditelji imaju tolike plaće da svojoj djeci mogu svako malo priuštiti neku stvarčicu troznamenkaste vrijednosti ili uistinu otplaćuju jedne čizme nekoliko mjeseci? Zanima me samo kakvu poruku šalju mlađim naraštajima koji nekako lagano gube osjećaj za one temeljne vrijednosti i prebacuju fokus na materijalne.
Ipak, ne zabrinjavaju me toliko klinci već odrasliji, izgrađeni ljudi koji pate za statusnim simbolima koje si ne mogu priuštiti, ali si ih ipak priušte debelo van svojih mogućnosti. Oni koji silom žele živjeti na visokoj nozi, a na kraju onda zapravo žive na niskoj nozi.
Prije se priznanje u društvu dobivalo kroz obrazovanje, inteligenciju ili neke druge sposobnosti, koje su se “zarađivale” trudom i upornošću, a danas je dovoljno imati zadnji model mobitela, markiranu odjeću ili sat koji ima pola grada.
Nije li to pomalo tužno?
.jpg)
