Svaki nas Pinocchio dotakne svojim nosom

Kako nam iskustvo pomaže u otkrivanju lažljivca


Objavljeno: 14.11.2012.

Foto: Martina Herak
Pogledano: 2363 puta

Kažu kako s godinama postajemo zahtjevniji. To je prirodno. Formiramo se, rastu nam stopala, upijamo informacije, počinjemo se češće depilirati. Upoznajemo nove ljude, neki od njih postaju nam prijatelji, nečija lica zaboravljamo nakon prve čašice vina. Od tablice množenja i periodnog sustava prošle su godine i godine – više ne zbrajamo i dijelimo banalnost, iskustvo nas formira u ono što smo danas. Nekada imamo potrebu zatvoriti oči i vratiti se u prošlost.

Što nas uopće vuče u nešto što se neće vratiti?

Možda se s vremenom ipak sjećamo prošlosti jer nekih prijatelja više nema, prvog poljupca više nema i ni jedan poljubac više neće biti prvi. I u redu je vratiti se u prošlost. Ondje spava uvijek nešto – prvo.

Prvi zub, prvi razred osnovne škole, prva knjiga, prvo pijanstvo, prva fleka na vratu od ljubljenja, prva laž. I kada sve to prvo prođe i shvatimo kako bismo voljeli da to „prvo“ bude i drugo, i treće, često postaje i deseto a najčešće postaje – navika.

Grozim se navike, iako, ruku na srce, gotovo ju svi imamo. Moja navika je ujutro prošetati psa, popiti kavu i barem pola sata surfati po internetu i vidjeti „kako nam danas, za promjenu, diše Država.“ Na žalost, brzo shvatim kako joj je, (iako ima tek dvadesetikoju), potrebna boca s kisikom – da ne kažem transplatacija svih organa.

Da, to što s godinama postajemo zahtjevniji, znači da smo ono „prvo“ ponovili dovoljno puta i da konačno znamo/možemo/želimo modificirati stvari, jer smo s godinama i ISKUSTVOM shvatili što zapravo želimo. Ili još bolje – ono što ne želimo.

Nije nam dovoljno da „muškarac naših snova“ svira u bendu i da se sve cure iz razreda pale na njega. Nije nam dovoljno da nas jednom tjedno „princ na bijelom konju“ odvede u kino gledati neku jeftinu komediju dok ga mi, kao likovi u japanskim crtićima, gledamo sa srcima u očima i čekamo da nas uhvati za ruku. Nije nam dovoljno da ima super prijatelje koje možemo namjestiti svojim prijateljicama niti činjenica da možda vozi auto od tolikoitoliko konja jer se mi, kao, u konje jaaako razumijemo. Vjerojatno se, nekada, više i razumijemo u konja nego u tog slavnog bijelog princa. A to se zove – iskustvo.

Iskustvo nas nauči da razlikujemo ono „prvo“ od onog „desetog“. Ono što nas, čini mi se, ne nauči jest - vjerovati. Ma koliko naivni bili, ma koliko se puta opekli ili pak „zapamtili“, puhali na jogurt nakon što smo dozvolili vatri da nam priušti deset paketa maramica i mega-hejt na cijeli „suprotan“ spol, uvijek se ponadamo da je možda sada, osoba kojoj vjerujemo – potpuno iskrena.

I to je možda i u redu. No nekada postanemo samo jedan starac nazvan Geppetto, s borama i staračkim pjegama, koji oblikuje svoju lutkicu, svog lažljivca, od najfinijeg drva, gledajući kako ga mačka i lisica potpuno žele s**bati.

Negdje sam pročitala kako čovjek kad slaže jedanput, ne znači da će i drugi put. Kad slaže drugi put, sigurno će i treći. A Pinocchio je, za razliku od svih naših „prinčeva“, simpatija, ljubavnika, prijatelja, imao nos koji je na svaku laž bio sve veći i veći i veći.

Što bi se dogodilo kada bi se i ljudima nos povećao od laži? Bi li estetski kirurzi bili posjećeniji od lanaca supermarketa ili bi pak bilo normalno da svi hodamo okolo s velikim nosevima i zaobilazimo one čiji je nos dovoljno velik da posluži kao štap za plesanje limba?!

Uvijek se sjetim svoje mame koja mi je, između ostalog, jednom rekla: „Ako osjetiš i najmanju laž kod partnera, pošalji ga k vragu.“ Vragu bi poslala nekolicinu ljudi i to na privremeni team-building, ali ni jednog od svojih bivših partnera. Bez obzira koliko god ta veza trajala, tjedan dana ili dvije godine, u jednom dijelu mog života te su mi osobe itekako značile. Zašto ih sad poslati k vragu kad je, možda, efikasnije poslati im čestitku i zahvalu što su bili ono „prvo“, „drugo“ ili „treće“, ali nikako neće biti – posljednje?!

Svaki nas Pinocchio dotakne svojim nosom, ali mi smo oni koji imamo alat za brušenje drva. Možda smo svi zapravo Pinocchio, s vremena na vrijeme, simpatičan lutak koji je u životu nekoliko puta bio u ustima kita, ali nas je jedan dobar starac došao spasiti riskirajući svoj život?!

Eto, baš sam neki dan vidjela aplikaciju na mobitelu – detektor laži. O Bože – zašto bi itko koristio ovu aplikaciju? Što uopće dobivamo otkrivanjem istine? Nekada – sve. Nekada – ništa. Nekada smo i mi svjesni kako je laž tek lijepo upakirana istina, ali – želimo li otpakirati baš svaku laž znajući da će nas možda odvesti u vlastitu dekadenciju? Kako uopće znati da nam netko laže?

Jako volim seriju u kojoj Tim Roth otkriva lažljivce. Pogled, ruke, treptanje – samo su neki od pokazatelja da nam sugovornik laže. No, nismo svi dr. Cal Lightman niti ćemo na spoju, ručku, ispijajući vino, svom partneru reći – „Ajde ti sad lijepo malo stavi prstić na ekran mog mobitela da ja vidim...“ Ma koliko nekada imali povjerenja u druge, jedan mali zrikavac – poznatiji kao Pinocchijeva savjest – uvijek nas drži u neizvjesnosti, sumnji i – nevjerici.

Sumnjam kako itko od nas može dići ruku i ponosno reći „Mene nitko nije lagao.“ Ipak, rekla bih kako i laž ima svoje kategorije.

Jedno je „samo malo izvrnuti istinu“, recimo u popularnom pitanju „S koliko si ih ono spavala?!“, a drugo pak lagati znajući da ćemo našom istinom razoriti nekakav odnos ili pak izgubiti svo povjerenje našeg partnera ili pak prijatelja.

Ja ne volim lagati i uvjerena sam da to ni ne znam. Jednom sam lagala svom partneru znajući kako bi ga istina doista povrijedila. Na kraju sam, ipak, povrijedila sebe. Možda da sam tada bila iskrena, naša bi farsa završila puno ranije. Laž je doista bila znak kako nešto ne valja, kako je nečemu došlo vrijeme da postane ono „drugo“ ili „treće“, najvjerovatnije – ono „posljednje“, knjiga koja se može konačno spremiti na policu zajedno s „Najljepšim bajkama svijeta.“

Moje prijateljice pak ne mogu vjerovati da sam sa svojim bivšim dečkima ostala u dobrom odnosu. Jesam, a znate zašto? Zato jer sam u svakom, osim u tom jednom odnosu, bila potpuno iskrena. U odnosu u kojem nisam bila iskrena, moja je laž bila naslov i podnaslov, glavna tema još jednog bestsellera mog života.

Ipak, kažu kako su u laži kratke noge, a Pinocchiju je pak rastao nos. Dakle, jedini trenutak kada ćemo sa sigurnošću znati da nam netko laže jest kada će ta osoba imati 1,40 i nos od dva metra?! Sumnjam. Ipak, vjerujem kako se sve kad-tad sazna. Ako se ne sazna – možda bolje da se nije saznalo. Ako se sazna, možemo reagirati. Iskustvo nam pak pomaže do te granice da znamo kojim ćemo alatom tad baratati i do koje ćemo mjere kažnjavati našeg lažljivca.

Laž se, za razliku od istine – zaboravlja. Točnije, lažljivac zaboravi izrečenu laž ali onaj koji ju otkrije ne zaboravlja je olako. Kao što, uostalom, ni ja nisam zaboravila laž mog bivšeg dečka kojeg je, sljedeća djevojka, napustila jer je našla, eto, novog dečka. Bumerang. Nekada se vraća u glavu, češće na ego, ali na žalost nikad na – genitalije.

Možda sva naša iskustva nekada padnu u vodu. Možda se s „desetog“ vratimo na „treće“. Možda, kada ulazimo u nekakav odnos (ma kakav god on bio), zbilja dajemo svo naše povjerenje, a možda ga osoba kojoj želimo vjerovati mora zaslužiti. Ali i to je individualno i često ovisi o onim malim ožiljcima na imaginarnom sloju naše kože poznatom i po nazivu – iskustvo.

Ono što nije u redu jest da netko ispašta zbog naših ožiljaka. Kao što nije u redu da je Geppetto ispaštao zbog Pinocchija. Na kraju je, ipak, jedan mali lažljivko postao samo razigrani dječarac od krvi i mesa. A to smo svi. Nekada smo požrtvovni starac, nekada lažljive lutke, a nekada, doista, tek osobe od krvi i mesa koje moraju znati oprostiti i na kraju, snositi odgovornost za svoje postupke.

Komentari
Zašto ti ne bi
Iznađi iz frend zone - od prijatelja do dečka...
 
Pasite se oči moje
Prije 2843 dana S njima bi voljele ostati zaglavljene u dizalu...
Zajedno u orgazmičke visine
Prije 2929 dana Nekoliko savjeta za pomoć pri postizanju vaginalnog orgazma...
Sada znam što znači
On je taj uz koga sam jednostavna, sretna i posebna...
 
Strah od nepoznatog
Prije 2809 dana Život je prepun različitosti, a ljepota je u očima promatrača...
Opasan pojam s dva
Prije 2952 dana Kako ostaviti ego sa strane i učiniti druge sretnijima...
I zato su svi
Gdje je nestala interakcija između muškaraca i žena?...
 
Prvi i zadnji spoj
Prije 3026 dana Što nikako ne smijete na prvome spoju...
To je taj, pravi
Prije 3037 dana Četiri pravila od kojih pravi đentlmen neće nikada odstupiti...
Upravo je razina energije ono što nas čini više ili manje podložnima različitim ...
05.11.2012. | 15:50 | by Bioterapije
Milijuni žena diljem svijeta pate od predmenstrualnog sindroma. Bolovi, glavobolje, grčevi, umo...
05.11.2012. | 15:46 | by Bioterapije
Evo ovako..dečko i ja smo jakoooooo dugo skupa. Super se slažemo i obožavamo jedno drugo,i u k...
26.02.2012. | 08:55 | by Tinica88
Ha ne znam, nemam neko mišljenje konkretno... I dosta sam stidljiva......
11.02.2012. | 02:08 | by Tammy